ili melanholija
ili fobija ili nemoć
valjda će proć???
M mi traži stan na P, podstanarski, što manji zbog kirije, ali je njih najmanje
a i na P ima 5 hiljada studenata, teško, ali raspituje se i kad nađe i javi
odmah se pakovati i ići, da budem spremna!
ako je namješten, onda ponijeti samo osnovno, lične stvari
ako je prazan i knjige, kauč, tv i suđe neko...itd
poslije moje muke godinama i poslije razvoda već 8 godina
te najnovijih događaja i moje patnje i stresa to je jedino rešenje i spas
prihvatam to zahvalno i skoro euforično
zamisljam da liježem sa smiješkom na usnama
sreća, sreća, napokon...
a onda?
kući to polako splašnjava i prelazi u tugu...
pokušavam da otkrijem razloge i bacim sve ovdje, jer to uglavnom pomaže
a i da to prevaziđem i saberem se i oduzmem
naravno da mi je i žao, najviše S, ali to je i muka preseljenja i promjene
bilo koje vrste u ovim godinama, onda strah od posla i fizičkog i papirologije
a ZIMA je, evo snijeg opet zatrpava,
naravno ne odustajem....polako, ili sad ili nikad, uostalom ovdje je nesnošljivo
i dani su mi odbrojani i neponovili se
a ovo bi bio korak u nešto drugo, može biti samo bolje
prihvatiti, pa se naviknuti, teško je, ali je ovo teže i dosta je i preko svake mjere
čekam peroljeće svog žovota u sred ciče zime i sa 62 u 2012 na 13-tu
uz pomoć BOGA i moje SESTRE!
